O terapijskom jahanju

 

Postoji nekoliko definicija koje objašnjavaju što je terapijsko jahanje. Prema Pravilniku Hrvatskog saveza za terapijsko jahanje (24/7), jahanje je oblik konjaništva namijenjen i prilagođen djeci s teškoćama u razvoju, osobama s motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima te osobama s psihološkim i emocionalnim poteškoćama, u svrhu terapije, rehabilitacije i općenito poboljšanje kvalitete života istih.

Terapijsko jahanje provodi instruktor terapijskog jahanja – osoba koja je uz potrebna znanja i vještine vezane uz konjaništvo prošla edukaciju o izboru, držanju i obuci terapijskog konja, posebnoj opremi, kao i edukaciju iz medicinskog područja (indikacije, kontraindikacije, metode, sadržaji i ciljevi).

Konji su izrazito društvene životinje koje imaju razvijenu sposobnost percepcije i odražavanja podražaja ljudskog tijela. Podražaj njihanja, koji se prenosi s konjskih leđa na jahača, sličan je ljudskom hodu. Pri kretanju konja prenosi se od 90 do 110 trodimenzionalnih impulsa njihanja u minuti koji opuštaju mišićni tonus te istovremeno potiču reakciju uspostavljanja ravnoteže kod jahača. Kroz terapijsko se jahanje djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom u velikoj mjeri pomaže i pri poboljšavanju općeg emocionalnog stanja. Učenjem kontroliranog i odgovarajućeg ponašanja, korisnik terapijskog jahanja razvija jedinstvenu povezanost s velikom i snažnom životinjom, što u konačnici doprinosi razvitku njegova samopouzdanja, povjerenja, koncentracije i strpljenja.

Terapijskim se jahanjem postiže znatan napredak kod velikog broja poremećaja, stanja i bolesti (mišićne distrofije, cerebralne paralize, Downovog sindroma, smetnji s vidom i sluhom, intelektualnih teškoća, autizama, multiplu skleroze, ozljede mozga i leđne moždine, amputacije, poremećaja u učenju, hiperaktivnosti (ADHD-a) te mnogih drugih).

images (6)


Razvoj terapijskog jahanja

 

Prvi zapisi o vrijednostima terapijskog jahanja datiraju još iz davne 1875. godine kada je francuski liječnik Cassaigni koristio jahanje za liječenje različitih oboljena i primijetio čitav niz pozitivnih terapijskih učinaka. Najveći napredak primjetio je kod bolesnika s neurološkim poremećajima: bolje držanje tijela, poboljšana ravnoteža, bolja pokretljivost zglobova i općenito bolje psihološko stanje organizma.

Prije stotinjak godina, u Engleskoj je prepoznasto jahanje za osobe s invaliditetom kao koristan oblik rehabilitacije i tijekom prvog svjetskoga rata terapijsko jahanje je kao oblik rehabilitacije ponuđeno ranjenim vojnicima u bolnici u Oxfordu. Do 1950. godine britanski su fizioterapeuti istraživali mogućnosti jahanja kao terapije za sve oblike invaliditeta. Britanska udruga terapijskog jahanja (RDA) osnovana je 1969. godine uz entuzijastičnu potporu kraljevske obitelji.

1952. godine mlada djevojka Liz Hartel iz Danske, iako oboljela od cerebralne paralize,  na Olimpijskim igrama u Helsinkiju osvaja srebrnu medalju u dresurnom jahanju u konkurenciji sa zdravim jahačima. Time je privukla pažnju mnogih stručnjaka, fizioterapeuta, neuropedijatara, sportskih trenera, konjičkih klubova kao i raznih organizacija koje su se borile za boljitak života osoba s invaliditetom te se jahanje osim za zdrave jahače sve više počelo koristiti i za osobe s invaliditetom.

Stručnjaci različitih profila prepoznali su pozitivno djelovanje terapijaskog jahanja u rehabilitaciji te njegov učinak na poboljšanje kvalitete življenja djece i odraslih s poteškoćama. Multidisciplinarnim pristupom želi se unaprijediti program terapijskog jahanja, podići kvaliteta njegova provođenja, ali i rezultata.


Terapijsko jahanje u Hrvatskoj

 

Terapijsko jahanje u Hrvatskoj pojavljuje se sredinom devedesetih godina. Među prvim udrugama koje su pokrenule program terapijskog jahanja su „Krila“ iz Zagreba i „MOGU“ iz Osijeka. Grupa entuzijasta završava međunarodne tečajeve za instruktore terapijskog jahanja u Americi i Engleskoj te svoja znanja prenose kasnije novonastalim udrugama.

2001. godine osnovan je Hrvatski savez za terapijsko jahanje kao krovna organizacija svih udruga i konjičkih klubova koji provode program terapijskog jahanja. Svrha Saveza je aktivan doprinos poboljšanju ukupne kvalitete programa terapijskog jahanja u RH kao oblika konjaništva namijenjenog i prilagođenog djeci s teškoćama u razvoju, osobama s motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima te osobama s kognitivnim i emocionalnim teškoćama, u svrhu terapije, rehabilitacije te općenito poboljšanje kvalitete življenja istih.

download


Pozitivni učinci terapijskog jahanja

 

Fizikalni učinci

Jedan od primarnih ciljeva u terapijskom jahanju za osobe s invaliditetom jest održavanje ravnoteže. U održavanju tjelesne ravnoteže značajnu ulogu imaju različiti unutrašnji i vanjski receptori. Vrlo važnu ulogu u održavanju ravnoteže imaju velike mišićne skupine: trupa i nogu, ramena i ruku, te položaj glave i ekstremiteta u prostoru. Kako se konj kreće, konstantno izbacuje jahača iz ravnoteže. Da bi održao ravnotežu, jahač se mora uravnotežiti s konjem tako što će aktivirati velike skupine mišića prednje i stražnje strane trupa. Ravnoteža zahtijeva pravovremenu i izbalansiranu akciju mišića u smislu njihove stiskanja i opuštanja. Postavljanjem osobe s invaliditetom u različite položaje, moguće je razvijati različite skupine mišića.

Osim ravnoteže , jahanje kod osoba s invaliditetom može značajno utjecati na koordinaciju odnosno stjecanju novih motorički vještina . Položaj korisnika programa na konju primarno utječe na jačanje i istezanje mišićnih skupina ramena i nogu zbog utjecaja sile gravitacije. Istezanje stražnjih mišićnih skupina nogu postiže se kontinuiranim treninzima primjerenog intenziteta, prvo na uskom konju, a onda postepenim prijelazom na šireg konja. Sila gravitacije pomaže istezanju mišićnih skupina stražnjeg dijela nogu kad jahač sjedi na konju bez stremena. Jahanje sa stremenom u razini pete ili ispod pomaže istezanju Ahilove tetive i mišića stražnjeg dijela potkoljenice. Kako konj daje povratne informacije na svaki jahačev pokret, lako je vidjeti kad se postupa ispravno. Ponavljanje i predviđanje određenog slijeda pokreta potrebnog za kontroliranje kretanja konja (jahanje) pomaže učenju novih motoričkih aktivnosti i motoričkom planiranju.

Poticanjem uspravnog držanja jačamo mišićne skupine trupa. Programima u kojima korisnik drži uzde možemo utjecati na poboljšanje preciznosti pokreta. Terapijsko jahanje ima značajan utjecaj na spastičnost mišića. Toplina konja potiče opuštanje tijela, a sam položaj jahača na konju je inhibitoran (opuštajući) za spastične mišiće nogu. Opuštanjem spazma jahača omogućujemo veću pokretljivost u zglobovima tijela, a primjerenim intenzitetom i kontinuitetom vježbom utječemo na fleksibilnost, snagu i kondiciju jahača.

Trodimenzionalno kretanje konja sliči pokretima hodanja čovjeka, impulsi pokreta odlaze uzlaznim putem u visoke centre središnjeg živčanog sustava i stvaraju „pravilne“ motoričke engrame kao preduvjet za pravilan pokret mišića tijela. Zaustavljanje i ponovno kretanje konja, te promjena brzine smjera aktivira prednje i stražnje mišiće trupa i njihovu sinkroniziranu akciju što pridonosi željenom učinku.

Jahanje također stimulira taktilne osjećaje kroz osjet dodira i okolišnih podražaja. Sustav ravnoteže se stimulira pokretima konja, promjenama smjera i brzine. Njušni sustav odgovara na brojne mirise u štali i na imanju. Vidni sustav se koristi za kontroliranje konja, iako postoje slijepi jahači natjecatelji koji jašu zahvaljujući slušnom sustavu. Brojni zvukovi potiču uporabu slušnog sustava. Svi ovi osjeti rade zajedno i integrirani su u procesu jahanja. Od ostalih značajnih fizikalnih učinaka ističemo rad respiratornog (dišnog), srčano-žilnog i probavnog sustava.

Psihološki učinci

Vježbanje na svježem zraku u prirodi, izvan bolnice, liječničke ordinacije, terapijskih prostorija i dvorana ili kuće, pomaže ljudima da se osjećaju bolje. Samopouzdanje se stječe usavršavanjem i stjecanjem novih vještina koje u početku kreću od zauzimanja pravilnog sjedećeg položaja i održavanja ravnoteže u tom položaju te nastavno do razvoja jahaćih vještina prilagođenih jahačevim sposobnostima. Razvojem sposobnosti jahača dolazi do stimulacije psihosomatskog sustava što rezultira pozitivnim uzbuđenjem i zadovoljstvom. Što su veće jahačeve sposobnosti to je i veće samopouzdanje a tako i razvija osjećaj kontrole svog položaja u okolini. Tijekom usavršavanja vještine za koju se smatra da je teška i posve zdravim osobama, jahač se osjeća normalnim. Sve to kod jahača povećava zanimanje za događaje oko njega , potiče ga na razgovor o tome i komunikaciju. Uzbuđenje koje nastaje jahanjem stimulira osobu s invaliditetom, dok druženje s drugim ljudima i gledanje svijeta s leđa konja povećava interes za vanjski svijet. Konji dobro osjećaju promjene raspoloženja čovjeka u blizini te na taj način uvjetuju dobru emocionalnu kontrolu, razvoj strpljenja i samodiscipline osobe koja brine o njima i koja ih jaše.

Socijalni učinci

Program terapijskog jahanja obično se provodi grupno prilagođeno jahačevim sposobnostima i dobi. Poželjno je da se grupa međusobno upozna i razmjenjuje određena iskustva. U početku o aktivnostima oko konja i jahanja, vježbanja i sličnih aktivnosti do sve složenijih zadataka. Na taj način dolazi do interakcije između grupe jahača, njihove povezanosti u smislu razvoja određenih socijalnih odnosa. Dobar instruktor terapijskog jahanja će usmjeravat i razvijat iskustva u grupi kao što su zajedničko jahanje, ljubav prema životinjama, mogućnost boljeg upoznavanja, izražavanja pojedinca i njegovih sposobnosti. Između ostalog u grupi je neminovna i interakcija između jahača i voditelja programa, roditelja djece i ostalih dionika terapijskog programa. Interakcije se kreću od upoznavanja razmjene iskustva u skupini stjecanja povjerenja pa sve do razvoja prijateljstva. Povezanost skupine vidljiva je u zajedničkim specifičnim problemima vezanim uz osobe s invaliditetom s kojima se iste susreću u svakodnevnom životu i rehabilitaciji. Kako su osobe s teškoćama, naročito djeca vezana za roditelje, učenjem pravilnog postupanja i ponašanja tijekom jahanja učimo jahače razvijanju vještina ponašanja u društvu i s drugim osobama mimo roditelja. Uključujući jahače u brigu o konjima: hranjenje, napajanje, čišćenje, briga o zdravlju i sl. veže jahača uz konje a time jača i ljubav prema drugim životinjama.

Edukacijski učinci

Kroz jahanje i igru koja je sastavni dio sata terapijskog jahanja djecu koja ne idu u školu na puno lakši i njima prihvatljiviji način učimo nove sadržaje:

  • potičemo razvoj svijesti o vlastitom tijelu i pozitivnu sliku o sebi
  • upućuju se u prostorne i vremenske relacije
  • razvijaju vizualnu (kao što su učenje slova, novih oblika, boja..) percepciju
  • auditivnu (imenovanja pojedinih predmeta, stimulacija slušanja i govorenja) percepciju
  • taktilnu percepciju
  • razvijaju vizualno-motornu koordinaciju najčešće kroz igru (nošenje, ubacivanje, utrka spora i brza, slalom, koluti na čunjeve, zeleno i crveno svjetlo, lov na blago…)
  • vježbaju ravnotežu i usklađivanje tijela i pokreta.

U radu s osobama s invaliditetom, kroz aktivnosti terapijskog jahanja, mogu se provoditi edukacijski zadatci, kao npr.:

  • Senzomotornog odgoja : razvoj krupne motorike, sposobnost kretanja, uspostavljanje ravnoteže, ispravno držanje tijela, razvoj mišićja, razvoj vidnog, slušnog, mirisnog i dodirnog osjeta, uočavanje, razlikovanje i reagiranje na podražaje te postizanje motorno perceptivnog sklada
  • Komunikacije i razvoja govora: reagiranje na zvučne podražaje i uočavanje razlika među njima, razvoj komunikacije mimikom i gestom, proizvođenje zvukova (vokalizacija) i glasova, razumijevanje mimike, geste i govora.
  • Brige o sebi: osposobljavanje za samostalnu brigu o sebi i zaštita od mogućih opasnosti iz najbliže okoline (osobna higijena, upotreba odjeće i obuće, sigurnost i zdravlje,..)
  • Spoznavanje uže i šire okoline: ovladavanje prostorom i stvarima, primjereno ponašanje i držanje, upoznavanje osoba i bića s kojima se susreću
  • Tjelesno zdravstvene kulture: boravak u prirodi, prirodni oblici kretanja (aktivni i pasivni), postizanje ravnoteže i pravilno držanje tijela, praćenje ritma – ritmično kretanje
  •  Kreativnosti: pokret – brojalice i pjesmice u ritmu kretanja
  • Socijalizacije: samospoznaje, prihvaćanje i razumijevanje druge osobe/bića, učenja suradnje, primanje i pružanje pomoći, dijeljenje s drugima, obavljanje jednostavnih zadataka, učenje u naravnoj situaciji.

Kontraindikacije pri terapijskom jahanju su:

 

  • Artrogryposis imperfecta – kontrakture zglobova (sprječavaju siguran položaj)
  • Atlantoaksijalna nestabilnost – stanje nestabilnosti vratne kralježnice koja se javlja kod nekih osoba s Downovim sindromom; vidi se na rendgenskim slikama kod djece starije od 3 godine, potrebno zatražiti liječničku potvrdu o negaciji iste.
  • Coxa artrosis; automatska kontraindikacija
  • nedostatak dijela lubanjske kosti; ukoliko jahača kaciga ne pruža pokrivanje dijela bez kosti, jahanje je kontraindicirano
  • subluksacija i iščašenja kukova (veliki oprez!)
  • osteoporoza; srednja do jaka i/ili prijašnji prijelomi kostiju
  • Osteogenesis imperfecta – bolest krhkih kostiju; kontraindikacija u slučaju srednje do jake bolesti, iskrivljenja kralježnice i prijeloma kostiju.
  • fuzija ili fiksacija kralježnice; TJ (terapijsko jahanje) je kontraindikacija dok kosti ne srastu.
  • iskrivljenja kralježnice; ako su jaka (preko 30%), preporuka ortopeda.
  • Hidrocefalus – nošenje šanta – cjevčice koja odvodi suvišan likvor; ukoliko nema pogodne kacige koja ne vrši pritisak na šant
  • neuromuskularne bolesti; ukoliko se umor ili bol pojača, TJ je kontraindicirano.
  • mišićna distrofija; ukoliko se javlja preveliki umor te pri prevelikoj nestabilnosti trupa
  • epilepsija; napadi s velikim grčenjima mišića ili s potpunim nestankom tonusa (ukoliko je bilo napada unutar zadnjih 6 mjeseci). Obavezno uzimanje lijekova.
  • Spina bifida; ukoliko korisnik ne može sjediti a da se ne pojavi velika lordoza ili kifoza; pogoršanje simptoma; Chiari II malformacija, pogoršanje nakon operacije Myelomeningocele, hidromyelia.
  • ozljede kralježnice (ozljede iznad T-6)
  • moždani udar, nekontrolirani epileptički napadaji, aneurizma, angiom, ili tromb.
  • alergija na konjsku dlaku, prašinu i sl.
  • amputacije (ukoliko je amputiran dio zdjelice)
  • poremećaj pažnje s hiperaktivnošću; ukoliko je korisnika nemoguće kontrolirati u potencijalno opasnim situacijama
  • različita ponašanja koja uključuju preveliku pobudu, samoozljeđivanje, ozljeđivanje drugih ili konja, učinak nekih lijekova.
  • tumori; ukoliko uzrokuju promjene u tijelu koje su potencijalno opasne (npr. povećana sklonost lomu kostiju)
  • dijabetes (simptomi bez medicinske kontrole)
  • kardiovaskularni problemi; ukoliko srce ne može podnijeti pojačan rad.
  • hemofilija; ukoliko je jaka (<1% faktor), povijest krvarenja.
  • debljina; kontraindicirana ukoliko utječe na sigurnost i ugodu konja te ukoliko osoblje nije u stanju sigurno izvršiti uzjahivanje i sjahivanje.
  • otvorene rane na dijelovima gdje se vrši pritisak za vrijeme jahanja.